Obitelj koja živi zajedno, Bangalore, Indija

• Travanj 27, 2024

Kad je moj djed po ocu odlučio promijeniti svoje bogatstvo odlazeći u Nairobi u Africi, promijenio je i sva naša bogatstva. Iz malog sela u Goi zvanog Pilerne preselio se u Nairobi gdje su, poput Bliskog Istoka, danas, afrička bogatstva činila bogatstva.

Očito je bio pametan čovjek i rano se vratio u penziju u svoje četrdesete godine, ne u Goi, već u Bangaloreu, jer se tada slana klima uspoređuje s Nairobijem. Infakt kad sam desetljećima kasnije odlazio na konferencije u UNEP u Nairobi, shvatio sam zašto je izabrao Bangalore. Klimatizirane klime su slične.
Tada smo na našu sreću bili tata djeca koja su marljivo radila i dobro se brinula za svoje roditelje, pa je tata zavjedovao obiteljsku kuću. To je bilo zbog toga što je tata stariji brat bio ležeran, zgodan čovjek koji je obavljao najnužnije poslove i živio nesnosan život bogataša. Događa se!

Tata, službenik s indijanskim ratnim snagama, živio je ostatak svojih godina u seoskom imanju, a mi smo imali sreću da smo uživali u dugogodišnjem životu u prekrasnom bungalovu u kantonalnom dijelu Bangalore. Tata je uživao u vrtu i opet smo imali sreću da, unatoč poteškoćama, kuću nije prodao, već ju je ostavio da naslijedi nas, sve njegovo petoro djece.

Ali nažalost tata je rano umro od komplikacija dijabetesa o kojima se nije pobrinuo i nije ga bilo u ranim 70-ima. Tako je kuću prenijela na mamu koja ju je voljela i u njoj je sretno živjela zajedno sa slugama koji su je nemilosrdno pljačkali, ali ona je bila u poznatoj okolini.

Nažalost kad je tata umro pustivši mamu da živi sama u kući, jedan brat i brat koji su je uspjeli potisnuti kad je napustio Bangalor bio je drugi majstor u Europi. U početku je bila vrlo uznemirena živjeti u samostanu po svom izboru, blisko mom ujaku svećeniku koji je živio u susjedstvu. Ali uskoro se nije mogla nositi s obećanjima koja su joj prekršena u vezi s povratkom.

Zgrada će biti obavljena za dvije godine obećana braća i dvije, koje se protežu na tri i četiri i pet. Do tada je gotovo izgubila razum i postala ljuska sebe. Njezine halucinacije u samostanu bile su prethodnica njezinog potpunog raspada.

Ali što me uništava, živjeti s obitelji u jednoj zgradi, pogotovo tamo gdje se moraju boriti supružnici koji ranije nisu bili dobrodošli u kući. Za njih oni vide bogatstvo i položaj Hayes Road-a koji mi kao djeca posjeda uzimamo zdravo za gotovo. Stanar se ushićuje jer plaća najamninu koja naplaćuje njihove blagajne. Razmatranje da smo u početku bili obitelj nije od presudne važnosti i to zato što supružnici nemaju obiteljske veze.

Danas sam bogat čovjek, pa mogu trošiti, pa neka svjetla budu ostavljena da gori u podrumu. Stavite ga i ostavite, želim ga u 17h kad se vratim. Kako jedan razlog s tim razmišljanjem?

Problemi poput držanja pasa u stanu iznad nas koji je bio bolestan. Sva njegova kosa bila je posvuda po našem novom namještaju, u našoj kuhinji i spavaćim sobama. Pas je moj sin, rekli su nam i jednostavno smo se trebali baviti, astmatična i zdravstvena pitanja su prokleta.

Vuče se namještaj u svako doba dana ili noći. Svi se zvukovi povećavaju u stanu ispod kojeg smo, nažalost, izabrali da živimo. A biljke na svojim balkonima nad vodom zalijevaju se na naše masivne staklene prozore i drvene podove, uništavajući ih. Obiteljske veze bile su preko i izvan prozora, nakon što smo se uselili, bili smo stranci koje nije bilo briga s čime se drugi moraju suočiti.

Vrt je navodno uredio vrtlar. Rekli su nam da ne možemo ništa posaditi od ljudi koji stvarno nemaju veze s tim mjestom. Ali poznavajući ovaj vrt i znajući puno o biljkama, sjedili smo gledajući kako vrt polako umire, jer agresija je presudila i shvatili smo da svi uče kroz iskustvo koje smo im morali dopustiti. Biljke koje su trebale biti posađene na suncu posađene su u hladu i polako su sve izumrle. Sapun se raspršivao umjesto organskih pesticida i biljaka koje ne mogu podnijeti toplinu stavljenu na terasu. Najgore je bilo kad su se minijaturni anthuriums trebali njegovati u zatvorenom prostoru na hladnim tempima, sadili u redove po vrućini, a mi smo ih gledali kako se trgnu i odmahuju i očajnički pokušavaju živjeti.

Umjesto toga, đumbir i bugenvilleas koji je vrt uvijek imao, uspio je i cvjetao. Monsteras i Philodendrons izbacili su svježe lišće držeći se stabala domaćina i Diffenbachias je narastao do ogromnih veličina s organskim kompostom. Čak je i kraljičin vijenac ili vino od pijeska papira jednom podignuta na sunce na postolju počela cvjetati i osvjetljavati vrt. A moj jasmin koji sam morao sakriti i posaditi u kut od zlog oka, izbio je mirisnim mirisnim cvjetovima.

Pa što je moral priče? NIKADA, NIKADA ne živite s obitelji, puno je lakše uzeti svoje nasljedstvo i ići dalje nego pokušavati živjeti zajedno. Možda bi uspjelo ako je veza veća, a egosi igraju manju ulogu. Supružnici i djeca su se povukli i shvatili da je ovo NAŠO nasljeđe i slučajno su im se slučajno uvukli nos. Ali do tada električni računi eskaliraju, voda se gubi u ime bogatstva, djeca se bore za očeve bitke i pokušavam se uvjeriti da se ne smijem prodavati i iseliti čim istekne rok od 10 godina.

Upute Video: Buddha and Ashoka: Crash Course World History #6 (Travanj 2024).