Prihvaćajući svoju crnu povijest

• Svibanj 18, 2024

Je li vam se to činilo poput mjeseca Crne povijesti? Vidio sam mnogo članaka, mnogo objava slika i biografija; ali ništa više nego što inače vidim tijekom cijele godine. Zaista se nije činilo da se događa previše slavlja. Mislim da je ovako: bilo se dogodilo dvije od dviju stvari. Prvo: mi smo kao kultura postali osjetljivi na neprestano pranje i prekrivanje i zanemarivanje naslijeđa koje uopće ne pokušavamo slaviti ili praviti bilo kakve posebne konotacije u vezi s crnim mjesecom povijesti jer se osjećamo kao da to ni na koji način ne bi napravilo razliku. , Ili, dva: shvatili smo da je Crna povijest svaki dan, koji dišemo, i zato je Mjesec crne povijesti samo praznik za sve ostale ljude koji prepoznaju obilje doprinosa crnaca u Americi. (Vodim prema dvojici.)

U jednom se trenutku mora prepoznati da Crna povijest ne može biti i ne smije se puniti u samo jedan mjesec. Ne. Crna povijest trebala bi biti nešto što slavimo i učimo o tome svaki dan. Priznajmo: ako do sada nismo naučili, školski sustav neće vaše dijete naučiti svemu što treba znati o svojoj bogatoj i raznolikoj povijesti. Najviše će naučiti male crne dječake i djevojčice u mjeri ropstva, građanskih prava, i nekim izuzetnim potezom sreće, izbor prvog crnaca na predsjednički ured.

Naše rase ima više; više našoj kulturi. Pa zašto nas toliki broj ljudi uskraćuje? Zašto se toliko trudimo zaboraviti tko smo i odakle smo došli i pokušavamo postati netko drugi nego što jesmo?

Zašto postoji iznutra prezir prema našoj vlastitoj kulturi? Ključno je vidjeti nepažnju i nepoštovanje koje imamo prema sebi i jedni prema drugima u vlastitoj kulturi. Postoje oni kojima je teško prihvatiti tko su. Ostali koji ne znaju tko su oni uistinu. Oni koji bježe od onoga tko su. Pa čak i oni koji nemaju obzira na to tko su, jer nemaju znanje odakle dolaze.

Ne slažete se sa mnom? Zašto se onda naša djeca međusobno ubijaju rekordnim stopama? Zašto prihvaćamo nepoštene stihove da bismo stvorili sramotu i nepoštenje? Zašto ostajemo doma u svojim okruzima kada je u pitanju lokalno zakonodavstvo i glasovanje? Zašto se ne pojavljujemo na sastancima zajednice; sastanci gradskog vijeća? Zašto ne držimo naše škole odgovornima za ono što jesu ili ne podučavaju našu djecu? Zašto ne poštujemo oca pred njihovom djecom? Zašto ne poštujemo svoje majke pred svojom djecom? Zašto se neprestano borimo i okrećemo se jedni drugima; kad smo se zajedno pokazali toliko snažnijima? Zašto smo toliko puni samoljublja da prihvaćamo ono što nije u redu i izbjegavamo ono što je ispravno, a sve u ime svemogućeg dolara?

Postavljam sebi ova pitanja. Pitam se što se događa s našim pokretačima i šejkerima koji se zalažu za stvar i neumorno rade na tome da naprave ne samo život u vlastitoj obitelji, već i život onih koji ih okružuju.

Da. Znam i prepoznajem one koji to rade. Ali njih je nekoliko, ali nikako ne mogu sami prenijeti težak teret. A ako svoju djecu ne učimo da se ponose onim ko su i da znaju odakle dolaze; tko će biti tamo da pokupi gdje se oni koji su došli prije njih vraćaju svojoj suštini?

Ne vjerujem da je bitka izgubljena. Teško, grubo, a nekada teret? Da. Ali dobro vrijedi bitke. To je bitka između života i smrti. Borba ne samo za opstanak, već i za nadu, vizije i snove. Borba za budućnost i glas koji nastavlja govoriti i ruke koje se nastavljaju graditi i boriti se za ono što je ispravno.

Kad pomislim na Mjesec crne povijesti, razmišljam o svom djetinjstvu. Pomišljam na to kad sam odrastao i kako su me naučili prihvaćati svoju baštinu; da prigrlim svoju kulturu, kao što sam i mene podučavao da učim i cijenim druge kulture. Razmišljao sam o tome kako smo proslavili našu povijest. Različiti programi i proslave nisu bili samo u društvenim centrima, već u crkvenim kućama, pa čak i na nekim poslovima. Razmišljao sam o ponosu koji je isijavao, te poštovanju i časti koju su pokazali našim starješinama i njihovim doprinosima. Mislim na nacionalnu crnu himnu: diži svaki glas i pjeva. Znaju li naša djeca tu pjesmu? Sjetimo li se mi kao odrasli pjesmu da bismo je uopće naučili svojoj djeci?

To znam sigurno: da bismo postigli veće sutra, svoju povijest uvijek moramo prigrliti. Moramo ga slaviti, naučiti, zapamtiti i naučiti ga. Ono drži ključeve naše budućnosti i budućnosti svake generacije koja dolazi. Ne možemo nikako znati kamo idemo, a da ne znamo odakle smo.

Dižite svaki glas i pjevajte

Upute Video: Povijest četvrtkom: Crna smrt - epidemija kuge (Svibanj 2024).