Budućnost Iraka
Kakva je budućnost Iraka? Centar za globalne poslove na Sveučilištu New York održao je radionicu o scenarijima na kojoj je ostvarena grupa međunarodnih znanstvenika pokušala zamisliti kakav će biti Irak u 2010. godini. Znanstvenici kojima je dodijeljen ovaj zadatak bili su, Richard Bulliet, profesor povijesti na Sveučilištu Columbia, Steven Cook suradnik Douglasa Dillona u Vijeću za vanjske odnose, Paul Cruickshank, suradnik na Pravnom fakultetu NYU-a, Gregory Gause, izvanredni profesor politologije na Sveučilištu u Vermontu, Terree Haidet, savezni izvršni suradnik u instituciji Brookings, Toby Jones a Mellon Postdoktorski suradnik na Swathmore Collegeu, Gideon Rose, glavni urednik za vanjske poslove, Gary Sick stariji znanstveni novak na Institutu za bliskoistočni univerzitet Columbia University, a Steven Simon stariji suradnik za bliskoistočne studije pri Vijeću za vanjske odnose. Njihova zadaća bila je zamisliti vjerodostojne, značajne i razlikovite puteve za regiju nakon „naleta“. Rezultat su bila tri scenarija, prvo, Diktatura nacionalnog jedinstva: Stabilan Irak, stabilna regija. Drugo, zadržani nered: nestabilni Irak, stabilna regija. I posljednje, zaraza: nestabilni Irak, nestabilna regija.

Prvi scenarij, diktatura nacionalnog jedinstva, uključuje nacionalističkog vođu koji izlazi iz iračkog kaosa, on je dovoljno neovisan o američkoj i američkoj vladi, Iranu, Al Kaidi i arapskim vladama; uspostaviti unutarnju vjerodostojnost kao objedinjujući lik. Oni sugeriraju da, suočeni s kontinuiranim sektaškim rivalstvom i vjerskim nasiljem, lokalni i regionalni čelnici shvaćaju da, s opadajućom američkom vojnom nazočnošću, snažna ujedinjena središnja vlada može se postići samo s „diktatorom nacionalnog jedinstva“ (NUD). U tom bi scenariju NUD suspendovao ustav, uspostavio red i ušao u nacionalizam. Vijeće ističe da, to možda nije nužno sekularni vođa, ali vjerovatnije je Šiijanac, koji je snažni irački nacionalist, a ne arapski nacionalist. Oni navode da će "neuspjeh islamista i sukcesivne slabe administracije Bagdada uvjeriti velik broj Iračana da trguju slobodama koje su uživale na papiru od pada Sadama na slobodu od straha." Oni zapažaju da bi svaki pokušaj Sjedinjenih Država da pomažu NUD vjerojatno imao požar i da bi njegovo pojavljivanje moglo biti iznenađenje, vojskovođa koji proizlazi iz njegove sposobnosti da konsolidira vlast kao rezultat pobjede na bojnom polju. Pretpostavljaju da bi jedan mogući kandidat za ovu ulogu mogao biti potpukovnik Aboud Qanbar, šiijant koji je bio zapovjednik u Sadamovoj mornarici. Premijer Nouri al-Maliki imenovao je Qanbara zbog prigovora američkih i iračkih dužnosnika. Al Qaede u Iraku (AQI) žestoko je anti-šiitska. Ovo bi moglo biti područje za suradnju NUD-a i Sjedinjenih Država, omogućavajući Sjedinjenim Državama održavanje zone zabrane leta iznad uporišta AQI-a, što bi omogućilo periodične udare iračkih i američkih snaga protiv terorističkih kampova za obuku. Vijeće je smatralo da će Iran najvjerojatnije podržati NUD koji je bio šijanac i mogao bi uspostaviti stabilnost u Iraku. Oni su također osjećali da će Sirija podržati NUD, jer će imati koristi od stabilnosti. Međutim, smatrali su da se Saudijska Arabija najviše boji od nastanka NUD-a. Rezultirajuća stabilnost rezultirala bi povratkom matičnih džihadista u Saudijsku Arabiju i unutarnju sigurnost. Ploča kaže da bi SAD trebao prihvatiti da je NUD vjerovatno lider koji ne može kontrolirati. Panel zaključuje da "Politika podržavanja pojave NUD-a u Iraku odražava ponovno uspostavljanje realističkog razmišljanja Sjedinjenih Država nakon ambicioznog, ali neuspjelog projekta uvođenja demokracije u Irak."

Drugi scenarij, u kome se nalazio nered, proizašao bi iz degradacije Iraka u sveopći građanski rat, ali onaj u kojem susjedi zauzimaju agresivan korak u održavanju kaosa u Iraku. Irački susjedi, osim Turske, potaknuli bi nastavak bitke, boreći se protiv proxy ratova unutar Iraka, a istovremeno mu ne dopuštaju da se proširi izvan svojih granica. Prema ovom scenariju, vijeće vidi da "vojska sve više djeluje kao instrument šiitske političke dominacije, proširujući tako šiitsku fizičku kontrolu i borbu protiv rastuće sunitske pobune koju podržavaju al-Qaede i sunitske vlade. Šijati na jugu počeli bi se više tvrditi. Kurdi će odustati od svih napora da se obrate u Kurdistanskoj radničkoj partiji (PKK). " Pojačana aktivnost PKK mogla bi dovesti do intervencije Turske. Iranu bi bilo u interesu izbjeći izravnu intervenciju ukoliko nije bila ugrožena šiitska politička kontrola ili Turska nije intervenirala na sjeveru. Za Siriju je pitanje granične kontrole jer oni pokušavaju održati svoju politiku dopuštanja stranih boraca u Irak, ali im ne dopuštaju povratak i kontrolu uglavnom priljeva sunitskih izbjeglica. Saudijci bi se plašili povećanja al-Qaedefikacije sunita, i učinka koji bi mogao imati domaći utjecaj na njihovo stanovništvo.Podržali bi sunitske skupine koje su se usprotivile Al-Qaidi u Iraku. Prema ovom scenariju, panel predviđa da "rezultat stoga sliči situaciji koju je Bushova administracija rekla da pokušava spriječiti invaziju na Irak 2003. godine: velika država na Bliskom Istoku koja služi kao sigurno utočište i poligon za obuku terorista koji zatim ciljaju imovina u regiji i šire. " Odbor očekuje da će prema ovom scenariju "SAD održavati zonu zabrane leta nad cijelom zemljom koja doprinosi sprečavanju i služi kao zemljopisni tampon koji razdvaja Iran i Izrael." Ovaj bi scenarij bilo teško održati i najvjerojatnije će se razviti u jedan ili drugi scenarij.

Treći scenarij, prema ovom scenariju, ne samo da je Irak zahvaćen svim građanskim ratom, već se sukob destabilizirao u cijeloj regiji. Prema panelu prema ovom scenariju, "postojeći režimi u regiji drže se vlasti, ali s nedostatnom domaćom političkom potporom ili spremnošću za stvaranje koalicija i provođenje učinkovite strategije snaga koja je potrebna za zaustavljanje građanskog rata u Iraku." Ovakav sukob mogao bi prerasti u globalni sukob ako teroristi napadnu energetsku infrastrukturu. Sjedinjene Države ili Izrael također su mogli reagirati na bilo koji broj iranskih provokacija, uključujući neposredni razvoj nuklearnog oružja. Prema ovom scenariju, Kurdistan bi dobio veću autonomiju jer se Bagdad pogoršava. Kurdistan bi postao utočište PKK-a i drugih pro-neovisnih, protu-turskih snaga. Turska će upasti u suzbijanje tih elemenata. Vijeće kaže da će "Iran koristiti svoje savezničke terorističke skupine kao utjecaj na režime poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina i Kuvajta. Ako bude pogođen - ili vjerujete da će to uskoro biti - Iran će pozvati te terorističke skupine na širenje nereda i podrivanje stabilnosti ovih režima i ostalih u regiji. " Sirija, domaćin stotinama tisuća pretežno sunitskih izbjeglica, možda će se vlastitim granicama zbaciti revolucionarnim scenarijem. Sljedeći režim u Siriji mogao bi biti sklon al-Qaedealizaciji. Saudijska Arabija ne samo da može doprinijeti destabilizaciji podrškom iračkih sunitskih pobunjenika, već se i našla metom destabilizacije od strane vlastite šiitske manjine. Egipatsko muslimansko bratstvo moglo bi se odlučiti uključiti se kao mirovni posrednik, kao priliku za ponovno angažiranje regije i ponovno uspostavljanje svoje vodeće uloge u arapskom svijetu. Prema panelu, "nema razloga da misli da će terorizam ostati koncentriran u regiji, pogotovo s obzirom na žarište džidahističke srdžbe na Sjedinjene Države i njihove saveznike na Bliskom Istoku." Iako ovaj scenarij ne bi bio u interesu nijedne strane, vijeće ističe da bi "bilo neprimjereno previše pouzdano vjerovati u logiku" osobnog interesa "na Bliskom Istoku."

Ovaj multidisciplinarni panel daje nam nekoliko zanimljivih i pronicljivih uvida u moguću budućnost Iraka. Dok se politička plima okreće protiv dugoročne okupacije Iraka, Amerikanci trebaju razmišljati o budućnosti Iraka i ulozi koju će Amerika igrati u toj budućnosti.

Upute Video: Kakva je budućnost kurdske regije u Iraku? (Travanj 2024).