Hrabrost da se usudim
Da bi bio slobodan, um se prvo mora osposobiti. A treniranje uma uključuje, prije svega, puštanje većine nereda koji se nagomilao u njemu. Iako želimo o sebi razmišljati kao o "izvornim misliocima", pomalo oštra stvarnost je da se većina onoga što mislimo sastoji od misli koje su nam prenijele od drugih ljudi i takvih slučajnih stvari kao što su filmovi koje smo vidjeli, televizija emisije koje smo gledali i bitove i komade knjiga koje smo pročitali.

Ne kažem da postoji išta loše u tome što smo nadahnuti svijetom koji nas okružuje i našim iskustvima na tom svijetu. Ali, kad su nam se gotovo sve misli napucale iz druge ruke, poput odjeće koju pronađemo u ekonomičnom dućanu, malo je prostora za misli koje su strogo naše. Bilo da to shvatimo ili ne, masovna sukladnost potječe iz našeg uma. Naučeni smo, uvjetovani, isprani mozgovi u prihvaćanju određenih oblika ponašanja koji ostavljaju malo prostora za individualnost ili originalnost. Zašto neki od nas smatraju da je pojedinac izgubljen u stadu, kao što bi rekao Nietzsche. Ono što je bilo istina u Nietzscheovo vrijeme postalo je mnogo konkretnija stvarnost u desetljećima nakon njegove smrti.

Ono što me žali jest da mnogi od nas pokušavaju postati dio stada sumnjajući u svoju originalnost i dopuštajući sebi da odabere popularnost nad individualnošću. Usklađujemo se jer se želimo uklopiti. Kad se čini da je jedina druga mogućnost to neka vrsta društvene nestašice, je li čudo da se mnogi od nas ustručavaju biti naš istinski ja? Može biti čudno i ponižavajuće ići protiv očekivanja koja opažamo u društvu i drugim ljudima od nas. Istina, želimo misliti kao odvažne, neustrašive duše koje više vole avanturu nad statusom quo. Ipak, koliko nas vodi živote koji demonstriraju tu želju?

Ponekad samo u snovima rizikujemo i biramo opasan put sigurnim putem koji nam se čini kao sigurnost. Za neke je sigurnost tako nužna potreba da su žrtvovanje mogućnosti i izazova jedini način na koji znaju živjeti. Stoga vode živote koji na površini mogu izgledati kao da su ispunjeni zadovoljstvom, ali u stvarnosti su šuplje školjke života koje bi mogli doživjeti da se jednostavno odvaže živjeti svoje snove.

Tako mnogi od nas zamišljaju kako će nas lijepe prilike i čarobne avanture nekako sresti. Tako iz godine u godinu prolazimo i čekamo, poput Ariadne na obali, na nekakvo čudo koje nikad ne stigne. Čekamo život koji nas budi, umjesto da se probudimo u životu. I premda neki ljudi mogu zamisliti da oni koji ne uspiju ostvariti svoje snove jednostavno nisu spremni uložiti napore u to, češće nego ne, strah nas drži. Bojimo se da će drugi pomisliti na nas ako pođemo pored njih, otkrivajući blaga koja nikada neće pronaći. Također se bojimo da će se škrinja s blagom, kojoj se nadamo, napuniti pukim kristalima umjesto izvrsnih dragulja! Ali čak i ako ono o čemu sanjamo daleko nadilazi sve što bismo mogli pronaći je bolje riskirati ili dopustiti svojim strahovima da nas drže zatvorene u našim sigurnim fantazijama?

Jedini način na koji ćemo naći hrabrosti da se usudimo, umjesto da jednostavno sanjamo, je ako svoj um pretvorimo u posude koje djeluju za nas, a ne protiv nas. I jedini način na koji možemo započeti je pražnjenje svake misli koje nas sprečavaju da ne budemo samo ono što uistinu jesmo, već i ono što smo trebali postati.

Upute Video: Kako sam izliječila peludnu alergiju - Bojana Svalina (Ožujak 2024).