Trošak postojanja crnaca u Americi

• Travanj 24, 2024

Nastala je oluja koja je puhala jako dugo. Atmosfera je kružila sve više i više dok nije pronašla svoje odredište u Americi. Ova se oluja formira generacijama. Ponekad se činilo da se smirila, ali samo je ležala uspavano dok se incident nakon incidenta nije razotkrio onim što zaista jest: Rasizam.

Biti crnac u Americi postoji trošak. A većina računa pada na ramena i leđa naših mladih crnačkih sinova i ljudi. Postoji podmuklo zlo koje leži u srcu nekih Amerikanaca koji vjeruju da je boja njihove kože; njihova rasa; daje im nadmoć i autoritet nad životom crne osobe. Čak ni predsjednik nije izuzetan od ovog procesa razmišljanja.

Bila je 2013. godina, ali ipak se osjeća kao 1813. i rasizam je živ i zdrav u ovim Sjedinjenim Američkim Državama. Uspoređivanje [2013] s 1953 ili čak 1963 bilo bi manje nego točno. Bar ste tada znali što ljudi stvarno osjećaju. Nisu uspjeli sakriti prezir i prezir prema Crncima. Slobodno su mogli reći što je to što su osjećali u svojim srcima jer im je to bilo legalno. Sada se to često krije dok se ne oduzmu bezbrojni životi crnaca i to se smatra opravdanim. I dok se zakoni pišu i uređuju koji imaju koristi samo od zakonodavaca i onih s istim nijansama; kao što isti zakoni ostavljaju crne obitelji rastrgane, a crne muškarce i žene iza rešetaka u novi oblik ropstva.

Ne može se poreći postojanje rasizma. Posvuda je; čak i u crkvi. Čujete to s usana vjerskih vođa. Uključite televiziju i to čujete uz riječi navodnih sidrišta vijesti i novinara. Čujete to u razgovorima s ljudima. Vidite to u postupcima ljudi. Viđate ga svaki dan u pravosudnom sustavu koji je trebao biti slijep. Trebamo samo pogledati statistiku o broju manjina u zatvorima, za razliku od bijelih Amerikanaca. Gnusno je da crnački Amerikanci čine 13% ukupnog američkog stanovništva, ali čine 41% zatvorske populacije (to ne uključuje žene). Nešto nije u redu. Vrlo pogrešno.

U nedavnom svjetlu presude na određenom suđenju, to je glasno govorilo crnoamerikancima. Dala je valjanost onome što su mnogi već vjerovali, da na Crnom životu nema vrijednosti. Naši crni sinovi nemaju pravo nositi ono što žele obući, šetati ulicama vlastitog susjedstva, puštati gradske četvrti ili voziti negdje bez profiliranja. Ako se za njima slijedi, oni se ne bi trebali braniti ili uzvratiti ili čak pobjeći. Da, ako ih treba napasti ili ubiti, njihova je krivica zbog boje njihove kože.

Trošak biti crnac u Americi strašno je visok. Maska rasizma teče duboko, skrivajući se iza zakona, bedževa, novca, pa čak i porotnika. Ipak, jedna od najtužnijih i najstrašnijih stvari su oni koji ne vjeruju da su rasisti, ali iskreno vjeruju da je ono što kažu i čine opravdano zbog onoga tko su i boje njihove kože, a negiraju postojanje rasizma, rekavši da crnci pretjerano reagiraju. Osim ako niste prohodali u cipelama Crnca ili bili roditelj Crnoga djeteta koje je ilegalno izvučeno, frkano, zatvoreno, profilirano ili ubijeno zbog boje kože; tada se ne možete poistovjetiti sa iskustvom života u Crnoj koži niti razumjeti ga.

Došli smo tako daleko, ali još uvijek imamo toliko daleko. Rasizam je živ i izložen je svaki dan. Ipak, odgovor je ne boriti se s mržnjom. To je kroz obrazovanje, organizaciju, glasanje i jedinstvo. Došlo je do određenog zatišja u borbi za pravdu i jednakost za sve. To što samo jedan trijumfuje u jednom području, ne znači da je borba gotova. Morate se boriti da zadržite ono što ste osvojili, manje neprijatelja dođe i uzme zemlju koju ste stekli.

Moramo naoružati i školovati našu crnu djecu; posebno naših sinova o cijeni da u Crnci budu crni. Moramo ih naučiti da razaznaju njihovu interakciju i okruženje. Moramo ih naučiti o važnosti obrazovanja i načinu na koji se predstavljaju. Moramo ih naučiti njihovoj povijesti i svojoj vrijednosti - što oni neće dobiti kroz javne škole. Moramo im usaditi da kad se postigne uspjeh i dođe do promjene u socijalno-ekonomskom statusu, borba još uvijek dolazi. Nikada ne smiju zaboraviti odakle potječu, niti se uspavati lažnim osjećajem sigurnosti; koža im je i dalje crna i još uvijek mogu i dotaknuti će ih rasizam.

Napokon, moramo naučiti svoju crnu djecu; posebno naši sinovi, zakoni zemlje. Moramo ih naoružati znanjem o njihovim pravima. Obrazovani crnac često je čovjek koji se najviše boji. Jer on je naučio i prepoznao snagu upotrebe uma najprije umjesto šaka, ali dovoljno mudrog da zna kada se fizički zaštititi; čak i ako to znači smrt.


Vrijeme je za ustajanje i organiziranje i borbu na način na koji su nas učili naši preci. Vrijeme je protestirati, bojkotirati i govoriti. Naši se glasovi moraju čuti. Ne kroz vikanje ili nerede ili uništavanje vlastitog susjedstva. Ali stojeći zajedno u jedinstvu i glasajući na svim razinama vlasti, počevši od vlastitih okruga i zajednica. I shvativši da zajedno, možemo zadati snažan udarac.

Upute Video: Jala Brat x Coby x Buba Corelli - O.D.D.D. (Travanj 2024).